Što to jedeš?

Ovo nije bilo jedno od onih paničnih pitanja koja postavite djeci u strahu da su, u sekundi dok ste okrenili glavu, uspjeli u usta ubaciti kamenčiće, zemlju, prljave čarape i sl.

Moj tada 2-godišnjak je pitao mene "Što to jedeš?"

Iskoristila sam par minuta vremena dok je bio u drugoj prostoriji i posegnula za čokoladom da me napuni energijom, da malo predahnem, da mi popravi raspoloženje, da odnese malo onog svakodnevnog i cjelodnevnog "mama umora".

Prošla sam pokraj njega s tom čokoladom u ustima i krenula izaći na balkon kad me dočekalo to pitanje.

Kako pobogu je osjetio, primjetio?

Naravno, automatski sam rekla "nšta" ali nije se dao zbuniti.

"Reci aaaaaa" - nevino mi je "naredio"

Naravno, namirisao je tu čokoladu, tražio i on.

I tada mi je postalo jasnije koliko je "dvolično" brinuti se za njih a ne za sebe.

Jer ako djecu ne nudim čokoladom eto tek tako, za instant podizanje energije, zašto to sebi radim? Ako znamo da nije za njih dobro, zašto mislimo da za nas je?

Ima li smisla djeci nuditi silno povrće ili voće ako ćemo se mi okrenuti od njih i naručiti sebi pizzu, otvoriti napolitanke? Koliko dugo ih možemo zavarati?

Dok su mali, kad tek krenu s dohranom, toliko se posvetimo njihovoj prehrani da potpuno zaboravimo na sebe i radimo si medvjeđu uslugu.

Djeca su strašno intuitivna bića i naravno da će odbijati jesti sve ono što ne vide nas da jedemo. Da je dobro i sigurno, jela bi i mama ali mama se često skriva i žvače nešto drugo.

Najveća usluga koju možete napraviti sebi i svojoj djeci jest da jedete što i oni.

Jer sve što znate i mislite da je dobro za njih, još je bolje i za vas.

Kao uzor djeci ali i kao čin ljubavi prema sebi jer ako se ne njegujete kvalitetnom hranom dugoročno ćete ući u različite borbe sa hranom, što sa samim sobom, što sa djecom.

Isplati se osvijestiti svakodnevne izbore, zar ne?